Na Odjeljenju za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice "Prim. dr. Abdulah Nakaš",medicinski tehničar Dino Đikić , održao je predavanje o njezi pacijenata oboljelih od multipla skleroze.
Multipla skleroza je bolest kod koje ne postoji izlečenje, ali se adekvatnom terapijom otklanjaju simptomi i učestalost recidiva.
Oboljeli često govore da im tretmani kao što su vježbe i adekvatan odmor, pomažu da svoj život održe aktivnim. Fizička aktivnost i vježbe mogu znatno ojačati oslabljenu muskulaturu i poboljšati koordinaciju. Stoga je za oboljele od multipla skleroze fizioterapija jedna od više komponenti liječenja.
Zdravstvena njega pacijenata sa ovom bolešću obuhvata - uzimanje sestrinske anamneze i postavljanje sestrinske dijagnoze, izradu plana zdravstvene njege, rad na prevenciji komplikacija dugotrajnog mirovanja, vođenje brige o kvaliteti aktivnosti svakodnevnog života, psihološka podrška i zdravstveno savjetovanje pacijenta i porodice.
Multipla skleroza je najčešća upalna autoimuna demijelinizacijska bolest centralnog nervnog sistema (CNS) , tj. mozga i kičmene moždine.Učestalost ove bolesti je različita u raznim dijelovima svijeta. Vrlo visoka incidenca je u zemljama sjeverne Evrope (Skandinavske zemlje, Velika Britanija, SAD), dok je u tropskim krajevima rjeđa. U našem regionu zastupljena je sa 15-30 slučajeva na 100 000 stanovnika. Može početi u životnoj dobi od 5.-55.godine života, ali je najčešća u trećoj ili četvrtoj deceniji. Prije l5. godine javlja se samo u 0,25 % slučajeva.
Tačan uzrok pojave multipla skleroze u nauci nije poznat. Posljednja istraživanja su dala dokaz da je ovo imunološki posredovana bolest CNS-a. Danas postoji općta saglasnost da su osnovni etiološki faktori ove bolesti: genetska predispozicija. Manifestuje se svojevrsnim naslijeđenim anomalijama u funkcionisanju imunog sistema osoba u povećanom riziku od MS, i spoljašnji faktori, najvjerovatnije virus, koji započinje lanac imunopatoloških reakcija, koje dovode do propadanja mijelina u pojedinim žarištima i nastajanja plakova kao krajnjeg patoanatomskog supstrata.
Bolest najčešće počinje pojavom parestezija (trnjenja) u različitim djelovima tijela ili pak pojavom motorne slabosti (gubitka ili smanjenja snage u vidu monoparese, hemiparese, paraparese ili quadriparese). Retrobulbarni neuritis koji se manifestuje pojavom nejasnog vida - kao da se magla navuče na jedno ili oba oka ili pak kratkotrajnog sljepila na jedno ili oba oka, često se javlja kao prvi znak bolesti.
Uz to su česti simptomi: diplopije, vertiginozni sindrom nestabilnost u hodu, smetnje sa govorom - otežano izgovaranje (poput mucanja).
U fazi razvijene bolesti najčešće dominiraju oštećenja piramidnog sistema, cerebeluma, spinotalamičnog puta, optičkog puta, moždanog stabla, sfinktera.
Uz ove fizičke (organske) znake i simptome, vrlo su česte i psihičke promjene, a najznačajnije su depresivne epizode ili pak euforija.
Ne postoji paralelizam između kliničke simptomatologije i patološko-anatomskih promjena. Djelimično demijelinizovano vlakno sprovodi impulse usporeno i nije u stanju da provodi visokofrekventne impulse (npr: vibracije zvučne viljuške). Potpuna demijelinizacija dovodi do nemogućnosti provođenja impulsa kroz vlakno. Narušena transmisija podložna je raznim uticajima (temperatura, promjenjen jonski sastav).
Tok bolesti može biti različit. Najčešće se manifestuje kao remitentan i progresivan.
Remisija je interval između dva pogoršanja, traje od jednog mjeseca do više decenija.
"Taloženje simptoma" znači da poslije svakog pogoršanja zaostaju sve veće sekvele, tako da je bolesnik sve više invalidiziran. Nekada su moguće i kompletne remisije, bez sekvela.
Kod pacijenata oboljelog od multipla skleroze cilj je što ranije postaviti dijagnozu i započeti liječenje, kako bi se odgodila progresija bolesti i invalidnosti, te poboljšao kvalitet života oboljelih.
