Svjetski dan multipla skleroze službeno se obilježava od 2009. godine, na inicijativu Međunarodne federacije za multipla sklerozu (MSIF). Svake godine zadnje srijede u mjesecu maju, različitim manifestacijama nastoji se podići svijest javnosti o ovoj bolesti.
Ove godine kampanja nosi naziv "MS me ne može zaustaviti". Cilj kampanje je da motiviše i pokaže da i ljudi sa ovom bolešću mogu biti nezavisni i samostalni. Dr. Amel Amidžić, specijalizant iz neurologije u Općoj bolnici „Prim. dr. Abdulah Nakaš", pripremio je više detalja povodom Svjetskog dana multipla skleroze.
Multipla skleroza (MS) je hronična demijelinizacijska bolest nervnog sistema (mozga i leđne tj. kičmene moždine), obilježena propadanjem mijelinske ovojnice nervnih vlakana i upalnom reakcijom. To dovodi do usporenja ili blokade prijenosa živčanog impulsa između živčanih stanica.
Za multiplu sklerozu je karakteristično stvaranje ožiljaka, tzv. "demijeliniziranih plakova" na mjestima nestanka mijelinske ovojnice u strukturama mozga ili u kralješničkoj moždini.
Tok bolesti može biti različit. Kod nekih pacijenata smjenjuju se razdoblja relapsa i remisije (što znači da se osoba osjeća bolje neko vrijeme, ali onda se stanje pogoršava), dok kod drugih bolest ima samo progresivan slijed (stalno se pogoršava s vremenom). Neke osobe se čine zdrave i mnogo godina nakon dijagnoze, dok kod druge bolest može za kratko vrijeme ozbiljno napredovati.
Prvi znaci bolesti se najčešće javljaju između 20-te i 45-te godine života, rijetko prije 15-te i nakon 55-te godine. Bolest češće pogađa žene (2:1) i češća je u zemljama koje su smještene između 40. i 65. stupnja sjeverne geografske širine. Vrlo je rijetka u Tropima i na Dalekom istoku.
Danas još uvijek nije poznat pravi uzrok multipla skleroze. Smatra se da je uzrokuje više faktora. Danas je najprihvaćenija teorija da je multipla skleroza uzrokovana kombinacijom djelovanja nekoliko različitih faktora kao što su genska predispozicija, okolina i izloženost virusu tokom djetinjstva. U vjerojatne uzroke multipla skleroze ubrajaju se i alergijska zbivanja u samom organizmu, a kontroverzna je i teorija o traumi kao mogućem dodatnom faktoru nastanka bolesti. Ozljeda glave ili pak emocionalni šok mogući su precipitirajući faktori za pogoršanje bolesti.
Simptomi multipla skleroze variraju ovisno o tome koji je živac pogođen te koliki je stupanj njegova oštećenja. U težim slučajevima multipla skleroze oboljeli mogu izgubiti sposobnost da hodaju ili govore.
Nažalost, multipla skleroza se ne može izliječiti, no lijekovi mogu pomoći u usporavanju napredovanja bolesti i u kontroli simptoma.
SIMPTOMI
Budući da mozak i kralježnička moždina imaju velik rezervni kapacitet, mnoga područja na kojim je došlo do oštećenja mijelinske ovojnice, što se zbiva u početku bolesti, neće dati nikakvih simptoma. Manje promjene koje zahvaćaju mijelinsku ovojnicu usporavaju provođenje živčanih impulsa i obično ne dovode do većih neuroloških ispada, ali se smatra da su odgovorne za nastanak opće slabosti na koju se često bolesnici žale. Simptomi multipla skleroze ovise o mjestu zahvaćanja i stupnju upale mijelinske ovojnice aksona tj. produžetaka živčanih stanica. To je razlog zbog čega su simptomi bolesti različiti, a tok bolesti teško predvidjeti. Progresijom bolesti, na mjestima nestanka mijelinske ovojnice nastaju ožiljci koji se nazivaju skleroza, plak ili lezija.
U većine bolesnika simptomi se povremeno pojavljuju, a s progresijom bolesti mogu se mijenjati u svojoj jakosti i trajanju. Početni simptomi su najčešće subjektivne smetnje osjeta, smanjenje vidne oštrine, gubljenje snage u jednom ili više ekstremiteta, dvoslike, poremećaji ravnoteže i vrtoglavice, smetnje kontrole mokrenja i stolice. Mogući su i poremećaji koordinacije pokreta, poremećaj govora, ukočenost mišića pa čak i mentalni poremećaji.
Bolest može imati benigni ili maligni tok, a prema obliku može biti: relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS), sekundarno progresivna multipla skleroza (SPMS), primarno progresivna multipla skleroza (PPMS) i progresivno-relapsna multipla skleroza (PRMS). Najčešći oblik bolesti, u otprilike 85% slučajeva je relapsno-remitentna multipla skleroza (RRMS).
Kod relapsno-remitentne multipla skleroze (RRMS) javljaju se faze pogoršanja odnosno akutni napadi (šubovi, egzacerbacije, relapsi) za vrijeme kojih dolazi do pojave novih simptoma ili se već postojeći simptomi pogoršaju. Egzacerbacije nastupaju u vremenu od nekoliko dana ili 1-2 sedmice, traju jedan do tri mjeseca i praćene su remisijama, razdobljima povlačenja bolesti, u kojima se stanje bolesnika vraća na ono koje je postojalo prije pogoršanja bolesti, ili može zaostati određeno manje oštećenje. Između šubova nema napredovanja bolesti. Razmak između dva maha bolesti može trajati samo nekoliko mjeseci, no najčešće iznosi 1-2 godine, a mogu se očekivati i znatno duža razdoblja. U 70-80% oboljelih prvi napad povlači se bez vidljivih posljedica. Drugi napad dolazi u nepredvidivom roku; u otprilike 25% oboljelih stanje se pogoršava godinu dana nakon početka bolesti, a u 5% bolesnika mnogo kasnije – nakon deset i više godina. Egzacerbacije su češće u prvim godinama bolesti, njihovo je trajanje općenito duže od početnog napada, s tendencijom da se s vremenom i produži. Broj egzacerbacija ne utiče na stupanj invalidnosti. Poremećaji funkcije osjeta i moždanih živaca, uključujući vidni živac, povlače se brže od motoričkih smetnji.
U sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi (SPMS) nakon faza pogoršanja ne slijedi potpun oporavak već su s vremenom oštećenja sve veća, postoji kontinuirana progresija bolesti s kratkim razdobljima poboljšanja ili stabilizacije. Progresija je brža što je bolest počela kasnije i što je kraći vremenski razmak između prva dva maha bolesti.
U rijetkim slučajevima postoji stalna progresija oštećenja s gubitkom određenih funkcija i sposobnosti pa govorimo o primarno progresivnoj multipla sklerozi (PPMS).
U progresivno-relapsirajućoj multiploj sklerozi (PRMS) bolest se progresivno pogoršava od samog početka, uz pojavu akutnih pogoršanja, sa ili bez oporavka na stupanj prije pogoršanja bolesti ili relapsa.
Predviđanje progresije multipla skleroze nije jednostavno, tim više što s vremenom jedan tip bolesti može prijeći u drugi. Tako u više od 50% bolesnika relapsno-remitentni tip bolesti unutar 10 godina prelazi u sekundarno progresivnoj multiploj sklerozi (SPMS). Tok bolesti prvih nekoliko godina najbolji je vodič i bolesniku i liječniku za pretpostavljanje daljnjeg toka bolesti.
DIJAGNOZA
Multipla skleroza se može manifestirati najrazličitijim simptomima te se ranije s pravom nazivala "kraljicom neurologije". Upravo zbog toga na početku bolesti može ostati neprepoznata ili se zamijeniti s nekom drugom neurološkom bolešću. Zahvaljujući sve većim dijagnostičkim dostignućima danas se bolest dijagnosticira najčešće već pri prvom napadu bolesti. Dijagnostika multipla skleroze mora početi detaljnim uzimanjem anamneze tj. povijesti bolesti i kliničkim pregledom bolesnika. Nakon toga je potrebno učiniti laboratorijske testove da se isključe drugi mogući uzroci simptoma. Od karakterističnih pretraga kojima se dokazuje bolest svakako su; analiza cerebrospinalne tekućine, evocirani moždani potencijali, magnetska rezonanca mozga i vratne, a po potrebi i cijele kralješnice.
Lumbalnom punkcijom dobijemo cerebrospinalni likvor (tekućinu koja obavija mozak i leđnu moždinu) čiji se sastav biokemijski i citološki analizira. U 3/4 bolesnika nalazi se blago povišenje limfocita, tipičan je nalaz plazma stanica kojih nema u likvoru zdravih osoba, te umjereno povećanje bjelančevina, osobito imunoglobulina G, čije relativno povećanje među likvorskim proteinima upućuje na njihovo stvaranje u samom središnjem živčanom sustavu, što je karakteristično za multipla sklerozu.
Evociranim moždanim potencijalima ispituje se funkcija prijenosa živčanog impulsa kroz vidni, slušni ili osjetni put na različitim nivoima te se njima može potvrditi prostorna razasutost lezija i dobiti jasniji uvid u tok bolesti.
Danas je nezaobilazni dio dijagnostičkog postupka magnetska rezonanca, budući se njome mogu vizualizirati područja upale i demijelinizacije u mozgu i kralješničkoj moždini, mjeriti njihova veličina i broj te procjenjivati starost i aktivnost oštećenja.
