ponedjeljak
16. Novembar 2020.
Heroji u bijelom, hvala vam od srca!
Ovo je moja priča o Covid-19, moje iskustvo osobe koja je bila pozitivna na čudni virus korona. Pišem ovo samo dan nakon što sam izašla iz izolatorija Opće bolnice u Sarajevu
Safija Malkić
KAKO SAM SE ZARAZILA? Pošto su mi kući svi dobro, hvala Bogu, vjerovatno sam se zarazila na poslu, kao i dobar dio radnih ljudi i žena, zato što nam se život u posljednje vrijeme sveo na krilaticu kuća, posʼo – posʼo, kuća, a Dragi Bog najbolje zna! To za ovu priču znači početak narativa o borbi s nevidljivim neprijateljem, koji zahvata, obuzima i opsjeda tijelo, ali i dušu, srce i pluća posebno, mozak djelimično i čudnovato. Tijelo se bori s temperaturom koja se ponovo i iznova vraća, koja se osjeća kao led u leđima i grudima, koja sa sobom natovari teret, teški hladni “paket” u obliku kvadrata koji pritišće prsa i sprečava normalno disanje, bez mogućnosti da ga se osoba riješi. Trebate, morate piti i jesti, a muka vam je i od jednog i od drugog, jer imate osjećaj da stomak nije vaš...
To vas slama, oduzima kuvvet, snagu, ali i želju da se borite. U srcu vam teško od pluća, duša vam je često u međustanju, pa mozak dobro ne razabire stvari. Nekoliko puta prikliještena temperaturom tokom tih košmarnih noći i snova bila sam u svom Pojsku kod Zenice, u roditeljskoj kući i pričala s rahmetli majkom, pa kad oči otvorim, ne mogu da zaključim jesam li živa, ne mogu da se orijentišem gdje se nalazim i ne mogu da shvatim kako majke nema pored mene, a sad je bila, pa, pričala sam s njom... Nekad sam opet čula glas rahmetli babe, koji je imao lijep, blag glas, to je uvijek za mene bila najljepša budilica na sabah.
Borila sam se deset dana s tom temperaturom, a bila, koje li sreće u svemu, na direktnoj liniji sa svojom doktoricom dr. Samirom Ahmetović, koja me bodrila, zasipala savjetima, receptima i lijekovima, snimala tri puta pluća u Covid ambulanti u Vrazovoj i deseti dan, nakon što je iščitala treći lošiji snimak pluća, ispisala uputnicu i ne uvažavajući više moj otklon prema odlasku u bolnicu, “naredila” da odmah idem u izolatorij Opće bolnice. Hvala doktorici Samiri, izuzetnoj doktorici, velikom psihologu i prijatelju!
4. SPRAT IZOLATORIJA OPĆE BOLNICE I DOBRI LJUDI U SVEMIRSKIM UNIFORMAMA Nakon naredbe dr. Samire na jedvite jade sam se spremila, ne zna insan kud ide i šta će biti... Na prijemnoj ambulanti odvažna doktorica Mujaković, blagog glasa, koja je sve detalje i tok moje bolesti upisala, pregledala nalaze i snimke pluća u sistemu i nekoliko puta zvala razne telefone da me upišu u baze podataka, zahtijevajući da dođu auto hitne pomoći i sestra, te potom zajedno u kombiju sa mnom, ispratila me do izolatorija vidjevši da me zima – groznica od temperature potresa... Dvije prijatne sestre su mi poželjele dobro veče i smjestile me u besprijekorno čistu sobu, pitale trebaju li mi pidžama i pomoć pri presvlačenju, a onda priključile infuziju - kakvo olakšanje i osvježenje za moje tijelo! A i duša, srce i pluća se osvježili i napojili, plakala sam srcem i zahvaljivala Dragom Bogu, činila hair-dove sestrama, doktorici Mujaković, a posebno uvaženom direktoru prof. dr. Ismetu Gavrankapetanoviću. Sutradan me dr. Sumeja ujedno pita, bodri, sokoli i ohrabruje da sam dobro. Tako je bilo osam dana, svako malo su sestre u kosmonautskim uniformama dolazile i mjerile temperaturu, saturaciju, uključivale vensku terapiju, mix infuziju, provjetravale sobu, donosile tri topla ukusna obroka meni i cimerici Saniti Ćerimagić, koja je sutradan jedva doteturala u moju sobu i dva dana bila na kisiku... i vratile nas u život!
Posebna moralna podrška pacijentima su vizite, pet-šest vizita dnevno, a specijalna glavna vizita, svaki dan oko 13 sati, u kojoj su direktor, prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, šef Infektivnog odjeljenja dr. Ednan Drljević i još tri-četiri doktora/ice i nekoliko sestara - divni odred kosmonauta! Odmah se osjećaš bolje kad ih vidiš, a onda direktor dr. Ismet i dr. Drljević koje, i jednog i drugog, prepoznajem po glasu dok dolaze hodnikom, postavljaju pojedinačno pitanja meni i kolegici i svim pacijentima, kako se osjećamo, treba li nam šta? Mi, naravno, samo zahvaljujemo na svemu, na divnom tretmanu i pažnji sestara, koje pod punom “ratnom” opremom više trče hodnikom nego što hodaju, kao i ukupnim uslovima u bolnici.
Jedna anegdota iz bolnice i to od onog dana kada sam se počela osjećati bolje. Vidjevši da smo nas dvije zahvalni pacijenti, a kako i ne bi bile, doktor Ismet upita: “Treba li vam išta?” A ja kažem: “Može li jedna sporedna molbica? Nešto prekida šalter u kupatilu, pa ako bi se mogao popraviti?”. Kaže: “Popravit ćemo to danas”. Mislim ja, kao da će to nekom više na um pasti u tolikoj gužvi, frci, trci, gunguli, jer oni ne znaju gdje su, treći i četvrti sprat pun pacijenata, opremaju peti sprat, ubacuju krevete, voze ogromne boce s kisikom... Sve to čujem jer mi je soba na sredini hodnika, odmah do pulta i sobice za sestre i tehničare. Međutim, sahat poslije dolaze majstori i začas popravljaju šalter u kupatilu i pitaju treba li nam još nešto? Ja, naravno, zahvalim, a onda čujem kako govore sestrama da imaju “naredbu” da, usput, pregledaju sva kupatila, šaltere i vodokotliće... Čudimo se i ja i Sanita, inače velika vjernica i divan insan privržen porodici, i obje u čudu govorimo – Bože dragi, zar i ovo ima? Sutradan ponovo vizita, ponovo pita direktor Ismet kakvo nam je raspoloženje, nas dvije uglas odgovaramo da smo dobro, hvala Bogu, kako ne bi bile zahvalne kad čujemo borbu drugih pacijenata za dah, a mi rahat dišemo! Kažem: “Doktore Ismete, može li kratki izvještaj Vama, kao direktoru, u samo jednoj rečenici?”. On se čudi. Kažem: “Elektrifikacija kupatila uspješno obavljena!”. Svi se nasmijaše, a on dodade: “Vi ste, znači, dobro!”.
LIJEPO UPAKOVANA LOŠA INFORMACIJA Sutradan po mom dolasku u bolnicu, sestra me otpratila na snimanje pluća, a onda sam samo čekala da mi neko od doktora kaže kakav je snimak. Dva dana pitala sam jednog, pa drugog doktora, dvije doktorice, odgovaraju mi slično: “Imali smo 60 snimaka, nije očitano još, ali ne brinite, vi primate terapiju shodno snimku”. Pošto je taj odgovor imao smisla ali, po mom mišljenju, nije bio logičan, upitam doktora Ismeta isto, kaže: “Budite bez brige, bitno je da ste Vi dobro, ne govorimo mi sve detalje pacijentima, to je naša doktorska tajna”. E, tek mi onda ništa nije bilo jasno. Pošto su me ukućani, ali i svi ostali, putem poruka, pitali kakav je taj četvrti snimak pluća, nisam odustala od traženja odgovora i kad sam vidjela da dežurna doktorica nosi puno nalaza, upitala sam je: “Šta je s mojim snimkom pluća? Već četiri dana niko mi ništa ne govori, te da se izvinjavam, ali moram reći, da to nije uredu”. Vidjevši da insistiram, plemenita dr. Tijana mi onda kaže: “Vidite, rečeno Vam je da primate terapiju shodno snimku, ali pošto ste uporni, želim Vam kazati da ste u dobrim rukama i da mi doktori zajednički analiziramo snimke i da smo ujedno i psiholozi i ne govorimo pacijentima ono što im ne koristi u tom momentu, što će im pokvariti raspoloženje, demotivirati ih i demoralisati ih na putu borbe za oporavak, a to znači da je snimak Vaših pluća bio loš, i to Vam mogu sada reći jer ste Vi sada dobro i taj snimak u ovom momentu ništa ne znači, jer se Vaša klinička slika skroz promijenila i sutra ćemo raditi kontrolni snimak koji će to, ako Bog da, i potvrditi”. Zamislite tog profesionalizma, vrhunske etike i djelovanja u korist i za dobrobit pacijenta! Da sam mogla i smjela, zagrlila bih je, ali, umjesto toga, izrekla sam joj nekoliko hair-dova, na što se ona samo nasmijala, valjda! - jer joj od kosmonautske opreme, vizira i duple maske, ne vidim ništa osim malo oči ispod naočala sličnih ronilačkim, i rekla da je to njihov stil.
ODLAZAK KUĆI Osmi dan doktor Bilal pita: “Da li biste kući?”. Kako ne bih! Ali nisam smjela pitati jer primam vensku terapiju. Kaže: “Bolje ste. Stabilni ste. Oporavljeni ste. Spremni ste za kućno liječenje, a danas u velikoj viziti ćemo to i potvrditi. Ali, trebat će bar tri mjeseca dok se sanira ta upala pluća. To važi za obje, jer vam je stanje približno”. Niko sretniji od nas dvije! Sad kad smo bolje, nema nam veće želje nego da idemo kući! Dođe velika vizita, nas dvije uprle oči u direktora Ismeta šta će reći, a on kaže: “Spremne ste za odlazak kući”. Opet u duetu zahvaljujemo.
ODGOVORNOST PREMA SEBI I DRUGIMA Naša odgovornost je pridržavati se pravila i preporuka nadležnih kriznih štabova kako bismo zaštitili sebe i druge, naša odgovornost kao vjernika je da se pridržavamo i instrukcija i uputstava Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini s reisu-l-ulemom dr. Husein-ef. Kavazovićem na čelu, koji otpočetka pandemije sarađuje i konsultuje se s nadležnima, s epidemiolozima i infektolozima kako bi se iznašli najbolji načini zaštite života i zdravlja vjernika i ujedno obezbijedili mogući načini za funkcioniranje vjerskog života i realizaciju aktivnosti u džematima, mektebu... Bit ću slobodna i zamoliti nas, zbog svoga iskustva, da se upitamo - jesmo li odgovorni kao građani, jesmo li odgovorni kao vjernici? Preispitajmo se, da li smo bili ili da li ćemo biti, nenošenjem maske i svojim neodgovornim ponašanjem uzrok da prenesemo virus na druge, koji možda ne utječe puno na nas, ali će drugom možda ugroziti i zdravlje i život?! Svjesni smo da virus ne vidimo, i uz sve projekcije i znanje o virusu svjesni smo i velikog neznanja o njemu, kako često u razgovorima ističe moj brat Sidik Spahić, ne znamo pouzdano kako, koga i kad može nekoga zahvatiti, zašto neke članove porodice zahvati, a druge ne, zašto su kod nekog blagi, kod nekog jači, kod nekog teški simptomi, ali znamo šta nam se nalaže i preporučuje kako bismo zaštitili sebe i druge. Zato, čuvajte sebe i druge! Molim Dragog Boga da nas zaštiti od iskušenja i bolesti Covid!
P. S. Hvala mojoj porodici i rodbini na podršci, hvala svim prijateljima i prijateljicama, kolegama i kolegicama na divnim motivirajućim i ohrabrujućim porukama i dovama za brz oporavak i izlječenje! To mi je mnogo značilo iako sam bila u najboljim rukama, što potvrđuje tekst koji preporučujem.
Preuzeto sa Oslobođenje.ba
